Žrtve nemaju vremena da čekaju odgovor države

Dok femicid čeka da se normira kao krivično djelo i postane dio Krivičnog zakonika, nasilnici ne čekaju. Crnogorsko društvo dobilo je još jednu žrtvu koja je ubijena samo zbog toga što je žena.

Podaci Centra za ženska prava pokazuju da je od februara 2017. do januara ove godine bilo 15 slučajeva femicida.

Biljana Pavićević je posljednja žrtva užasnog zločina, koju je nožem ubio bivši suprug Miljan Bošković. Kao i u brojnim prethodnim slučajevima, i ona se, prema saopštenju Uprave policije obraćala nadležnima koji porodično nasilje nijesu prepoznali. Policija je saopštila da ga je za nasilje prijavila 1. avgusta, ali da se tužilac izjasnio da u njegovom postupanju nema elemenata krivičnog djela.

Policija je nakon toga podnijela prekršajnu prijavu na osnovu Zakona o zaštiti od nasilja u porodici u uhapsila Boškovića. Sudija za prekršaje mu je odredio mjeru zabrane približavanja sada već ubijenoj Biljani Pavićević. On je tu mjeru prekršio i počinio ubistvo.

Ista situacija se dogodila i u slučaju ubistva devetnaestogodišnje Šejle Bakije koju je pred kućom njenih roditelja ubio Ilir Đokaj prije tri godine. Nakon mučnih suđenja, sud mu je odredio 40 godina zatvora u prvostepenoj presudi.

Zimrita Nerda je ubijena trudna, a njen suprug Dalibor Nikolić joj je zadao završni udarac nakon nekoliko sati brutalnog premlaćivanja – pred malom djecom...

Pred djecom je policajac Puniša Premović ubio suprugu Ivanu Premović 2020. godine u Beranama…

Ovo su samo neki od slučajeva stravičnih ubistava žena koja su mogla biti spriječena da su institucije, odnosno policija ili tužilaštva bili spremniji da daju adekvatan odgovor na prijave porodičnog nasilja.

S druge strane, oklijevanje da se femicid uvrsti u Krivični zakonik takođe ne uliva sigurnost žrtvama da ih država štiti. Ni nakon brojnih protesta, koji su organizovani zbog blagih sudskih kazni, te zahtijeva da se femicid uvrsti u KZ - država ne reaguje.

Da je uvođenje femicida postalo neophodno, pokazuju i izvještaji Evropske komisije koji u svojim izvještajima o napretku, za Crnu Goru navode veoma zabrinjavajući problem trend rasta broja femicida, ali i činjenicu da su veoma blage sudske presude za nasilje nad ženama.

Dali su preporuke Crnoj Gori da izmijeni i usvoji zakonodavstvo u skladu s pravnom tekovinom EU, evropskim i međunarodnim standardima o nasilju u porodici, suzbijanju diskriminacije, zločinima iz mržnje i govoru mržnje. Druge promjene u zakonodavstvu su takođe potrebne, posebno u oblasti nediskriminacije, ističu iz EK.

Kriminalizacija obavezna

Dijana Popović-Gavranović, socijalna radnica i porodična psihoterapeutkinja sa višedecenijskim iskustvom, Pobjedi je kazala da kriminalizacija femicida i visina zaprijećene kazne mogu da doprinesu smanjenju ove vrste zločina.

- To, takođe, pokazuje stav države o ovom rodno zasnovanom, često i svirepom zločinu – istakla je ona.

Popović-Gavranović kaže da, nažalost, žrtva nije preživjela, preživjeli članovi njene porodice ostali su u patnji.

- Teško je pronaći riječi koje bi iskazale u dovoljnoj mjeri žalost što žrtva nije spašena - kazala je ona.

Ističe da krivično gonjenje nastupa kad prevencija i zaštita ne uspiju i upozorava da je neophodno da sve institucije sistema, ali i samo društvo moraju da komuniciraju i budu proaktivne u slučajevima nasilja.

- Pravosuđe ipak ne može da smanji broj rodno zasnovanih ubistava bez aktivnog učešća svih sistema koji dolaze u kontakt sa porodicom i djecom, jer se femicid uobičajeno desi nakon dužeg trajanja nasilja u porodici. Nasilje u porodici ne može da ostane neprimijećeno široj porodici, prijateljima, komšijama, ljekarima, u vrtiću, školi, službama socijalne zaštite – ističe ona.

Pravovremena reakcija izostaje, naglasila je Popović-Gavranović, uprkos saznanju da je nasilje u porodici zabranjeno i višestruko štetno po žrtvu, djecu, porodicu i zajednicu, uprkos zakonskim odredbama i protokolima o postupanju.

Smatra da je pravovremena reakcija očigledno ometena ličnim i društvenim uvjerenjima.

- Tako da, osim kažnjavanja učinioca krivičnog djela, treba da se sankcioniše i onaj ko zna, a ćuti o nasilju u nekoj porodici – istakla je ona.

Nasilje ne smije ostati u tišini

Pojašnjava da, kada se nasilje u porodici prijavi, informaciju o tome treba da razmijene svi relevantni sistemi, ne samo unutar pravosuđa, kako radi sveobuhvatne provjere o ranijim sumnjama ili incidentima nasilja u porodici, tako i radi blagovremene zaštite žrtve, koja takođe treba da bude multisistemska.

- Takođe, pitanje o porodičnom nasilju trebalo bi da bude rutinsko pitanje u svim sistemima koji dolaze u kontakt sa porodicom i djecom jednako kao i pitanje o vršnjačkom nasilju, jer su ovi oblici nasilja veoma prisutni, naizgled nevidljivi, ne treba čekati formalnu prijavu nasilja jer tada već može biti kasno - naglašava Popović-Gavranović.

Ekspertkinja ističe da kontinuirana edukacija stručne i šire javnosti, posebno djece, kao najranjivijeg dijela stanovništva, jeste nužna prevencija, kao i državni mehanizmi za nadgledanje svih koji rade sa djecom i porodicom.

- Ne smije se zaboraviti da je prisustvo porodičnog nasilja u odrastanju samo po sebi intenzivno iskustvo koje izaziva posttraumatski stres i kompleksne posljedice posebno kod djece pa kao posebni rizik treba uzeti otežavajuću okolnost činjenja nasilja pred djetetom (i kada je dijete u drugoj prostoriji, svjesno je atmosfere u porodici koja vodi u eskalaciju nasilja koje se dešava unutar istog stambenog prostora, kao i posljedica po člana porodice koji je direktna žrtva, po čitavu porodicu) – kazala je ona.

Djeca stalne žrtve

Zbog toga, ističe Popović-Gavranović, treba uzeti u obzir da su djeca žrtve nasilja u porodici, bez obzira da li su direktno izložena - vide nasilje nad drugim članom porodice ili su sami žrtve nasilja; ili indirektno izložena - čuju nasilje iz druge prostorije ili vide kasnije posljedice nasilja (stanje/povrede na drugim članovima porodice; smještaj člana porodice u bolnicu, sklonište za žrtve, preseljenje, pritvor, zatvor…).

Ona pojašnjava da je zbog života u nasilju učinjenog od strane osobe iz najbližeg kruga povjerenja, dijete izloženo riziku od emocionalnih i psihičkih problema, posebno ako je agresija ponavljajuća, ako ne dobije zaštitu i ako se interveniše tek nakon što je dijete pretrpjelo direktnu i kontinuiranu izloženost porodičnom nasilju.

- Život u atmosferi hronične emocionalne i fizičke nesigurnosti, nedostupnosti roditeljske figure, izloženost nepredvidljivom ponašanju roditelja, drugih roditeljskih figura uzrokuje neurofiziološke promjene kod djeteta: bolne emocije, nezadovoljene potrebe za naklonost i privrženost, proživljavanja i sjećanja na doživljena neprijatna iskustva, mogu da utiču na mozak (izazivaju fizičke promjene na mozgu) i na razvoj mozga. Osjećanja i sjećanja na nasilne događaje ostaju utisnuta u dječji mozak i u trenucima bilo kojeg stresa pojavljuju se i utiču na osjećanja, vjerovanja i izbore u drugim odnosima i životnim aspektima. Zbog toga dijete nije samo svjedok nasilja u porodici, nego je istovremeno i žrtva – upozorila je ona.