,,Lavica“ je ponovo sa ,,lavicama“

To što može mladost, ne može starost, nažalost! Džaba iskustvo, životne lekcije ako tijelo nije spremno da prkosi kijametu sa kojim je Katarina Džaferović vodila ,,ludu“ borbu od marta 2021. kada je ušla u ,,svađu“ sa povredama. I upravo je od te godine do početka ove sezone ljevoruka rukometašica odigrala samo četiri seniorska meča! Posljednji u oktobru 2022. kada je u Ligi šampiona, kao članica Budućnosti, postigla četiri gola protiv Đera.

I onda je sve stalo. Lijevo koljeno je stradalo, imala je tri operacije, i vjerovali ili ne, tek što je trebalo da se vrati na teren, pregledima je konstatovano da nema ligamente. I to je valjda trebalo da bude to, zvanično ‒ kraj karijere za najtalentovanijeg desnog beka Crne Gore. A predviđali su joj velike stvari, duboko se vjerovalo da će biti nasljednica Katarine Bulatović...

Ne, nije kraj priče... Jer nije odustala. Porodica (prije svega roditelji), prijatelji, momak, kondicioni treneri nijesu joj dali šansu da sportu okrene leđa. Rizikovala je, napustila je Budućnost, potpisala za rumunsku Krajovu gdje je pokazala, poslije nekoliko mečeva, zbog čega je zavrijedila poziv seniorske reprezentacije, odnosno, nove selektorke Suzane Lazović.

Željna lopte i terena

‒ Prošle su skoro tri godine od kada sam bila aktivno i konstantno u utakmicama i rukometu. Ali, priznajem, od prvog meča u Krajovi, odnosno, treninga, nisam imala osjećaj da sam dugo odsutna. Mislila sam da će biti teže i komplikovanije da vratim neke stvari. Na početku sezone, posebno što se napada tiče, trebalo je malo vremena da vratm osjećaj, prije svega jer je bilo sve drugačije zbog koljena koje je u stanju u kakvom jeste. Iskreno, sebi se sada više sviđam i osjećam se bolje nego ranije – kazala je Džaferović.

Što te ne slomi, ojača te?

– U mojem slučaju je tako, ali da nijesam imala ljude oko sebe koji su sve ovo sa mnom prolazili – roditelji, porodica, prijatelji, kondicioni treneri, momak, mislim da ništa ovako ne bi bilo.

U ranim godinama je sazrela. Prvo je prihvatila situaciju u kojoj se našla nakon prve operacije, kada je pokušala da odigra neke mečeve, ali zbog toga što joj je koljeno oticalo, morala je na dodatne preglede. Tada se uključio prvi u nizu alarma.

– Nisam ni pomislila da se nešto čudno dešava sa koljenom kada sam otišla u Holandiju na sedmicu kod kondicionih trenera. Tada sam zakazala pregled kod doktora koji mi je saopštio da ligamenti nijesu u redu i da ću morati prije nove, druge operacije da uradim još jednu. I to sam završila.

Kako je Kaća sačuvala glavu, na koji način je još, osim discipline i što je bukvalno sate provodila u teretani, a da milimetar s puta nije skrenula, izdržala godine borbe...

‒ U jednu ruku je sve to bilo dobro, u na drugoj strani loše. Jer sam kao mlada morala da prolazim kroz razne teške situacije, ali sam zahvalna na svemu. Moje tijelo je mlado, brzo se regeneriše, mnogo više mogu da istrpim, vjerovatno što ne bih mogla da sam u zrelijim rukometnim godinama. Ali nije samo meni bilo teško. Moji roditelji to najbolje znaju, a dosta puta sam pokušavala da ih sačuvam i ne pokazujem koliko mi je naporno ili koliko me noga boli. Zaista je bilo milion prepreka, posebno kada sam pred sami dolazak u rukomet saznala vijest koja uopšte nije bila lijepa. Godinu poslije posljednje operacije utvrđeno je da moji ligamenti ne postoje. Infekcija zuba, možda će mnogima da zvuči čudno, ali zaključak je donesen nakon mnogo istraživanja i pregleda, napala je najranjivije mjesto ‒ koljeno koje je tek freško bilo operisano.

Stručnjaci su joj savjetovali da prekine karijeru. Prosto, bez ligamenta je nemogće razmišljati o većim naporima.

‒ Moji kondicioni treneri Tanja i Maja, koje ću uvijek spominjati, nijesu mi dali da pokleknem. Pitanje je bilo da li je ili nije pametno nastavljati. Od doktora sam dobila odgovor da je rizično. Ali, koliko sam radila i koliko sam nogu spremala, rečeno mi je da ako se osjećam dobro, zašto da ne probam. Uvijek bih se kajala da nisam probala.

Reprezentacija i kuma Dijana

Utisak je da se i zbog reprezentacije vratila na teren.

– Iskreno, kad sam već u aprilu krenula pomalo da treniram u ekipi Rudara, meni je već tada bilo u glavi da nađem klub, ali najviše zbog toga da bih se spremila zbog ovoga gdje sam sada. Jer moj cilj i najveća želja su bili da poslije svega sebi dokažem da mogu da se vratim u reprezentaciju u kojoj nisam bila još od kvalifikacija za OI u Tokiju. I, evo, sada dok pričam nemam riječi kojima bih opisala koliko mi je drago što sam tu. Ovo su moje prve pripreme nakon duže pauze sa novom selektorkom i moram da pokažem mnogo toga da bih zadržala mjesto. Ali isto tako sam spremna sve da dam da bih ovđe ostala, jer bi to bila najveća nagrada za sve što sam prošla.

Oblake sumnje razgrće odličnim partijama u Krajovi.

– Drago mi je što sam se uklopila u sigurno najjaču ligu Evrope i to u ekipi koja ima dosta igračica sa Balkana i gdje se osjeća naš stil. Željna sam igre, a to je najvažnije. Pričali su mi da me čeka težak posao, jaka liga, duga putovanja, ali meni ništa nije teško. I putovanja autobusom od 10 sati su prelijepa. I kada sam umorna nakon utakmice meni je prelijepo. Uživam u igri koliko god da igram – pet, 10, 15 minuta... Najbitnije je da je koljeno na kraju dana dobro. I da me sluša. Inače, sviđa mi se klub, gdje je i moja kuma Dijana Mugoša koja mi je mnogo pomogla da se vratim rukometu. Na početku sam imala padove, gubila samopouzdanje, a Dijana mi je pomogla da se smirim, stanem na zemlju i shvatim realno stanje.

Samokontrola, disciplina, njegovanje noge i glave ubrzalo je na neki način Kaćin povratak na teren.

– Shvatila sam da ovo što radim nije obaveza, već neka nova rutina u životu. Ništa mi nije teško. Ako ne njegujem tijelo i nogu neću dugo trajati. Iako imam 22 godine, moje stanje je tako da se koljenu 100 odsto moram posvetiti. I da pazim na sve ono što se dešava prije, tokom i poslije treninga. Ipak sam na ovakav povratak dugo čekala i dočekala.

A o čemu sanja Katarina?

– Trenutno moj cilj ili san je da odem sa reprezentacijom na Evropsko prvenstvo.