Objavljeno: 15.03.2025. 14:50 Dodaj komentar
0
Uživo: Ažurirano 15.03.2025. 14:50

Dobitnik Oskara za najbolji kratki film i ,,rival“ Nebojše Slijepčevića

„I’m Not a Robot“: Kad pobijediš boljeg od sebe

U pitanju je spoj „meke“ naučne fantastike, koja nema potrebu da toliko zalazi u tehničke i tehnološke detalje, i crne komedije. Zapravo, podsjeća na nekakvu skraćenu epizodu serije „Black Mirror“

„I’m Not a Robot“: Kad pobijediš boljeg od sebe Foto: eyeforfilm.co.uk
Elen Paren vrlo „ljudski“ uživljena u robotsku rolu

„Snow White“: Maskenbal i politička korektnost umjesto revolucije

03.04.2025. 14:50
Prikaži sve vijesti

Kako se članska struktura Američke akademije nauka i umetnosti pokretnih slika menja, tako se menja i struktura nominovanih. Tako smo ove godine imali pregršt nominovanih filmova neameričkog porekla u raznim kategorijama, bilo kreativnim, bilo stručnim. Neki su čak i pobedili!

To je možda nekoliko godina stari „novi“ trend u „atraktivnijim“ kategorijama, ali je u onim „manje atraktivnim“ (kratkometražni u sva tri filmska roda, dokumentarci, animirani filmovi) on nekako bio prisutan oduvek.

Korisnička služba

Podsetimo se, jedini jugoslovenski Oskar dolazi upravo iz kategorije kratkometražne animacije, dobio ga je Dušan Vukotić za „Surogat“ davne 1962. godine. A ako ne želimo da idemo toliko daleko u prošlost, recimo samo da je Stefan Arsenijević imao nominaciju za kratkometražni igrani film „(A)Torzija“ 2004, a Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov za dugometražni dokumentarac „Honeyland“ 2020. godine.

I ove godine smo imali regionalnog predstavnika: u kratkometražnoj igranoj konkurenciji nominovan je bio film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ Nebojše Slijepčevića. U smislu Oskara, ostao je „kratkih rukava“ i pored našeg navijanja, ali to ne znači da uspeh koji je Slijepčevićev film požnjeo do tada nije apsolutno impresivan: od Zlatne palme u Kanu, preko nagrade Evropske filmske akademije do francuskog Cezara. Hajde sada da vidimo od koga je „izgubio“ i pretpostavimo zašto.

U pitanju je holandski film „I’m Not a Robot“ Viktorije Varmerdam, koji je premijeru imao na nacionalnom filmskom festivalu 2023. godine i od tada je na turneji na kojoj skuplja nagrade. Imajući u vidu temu filma, ne čudi da su u fokusu, pored specijalizovanih festivala za kratki metar, bili i oni sa žanrovskim ili fantastičnim predznakom. Globalno je dostupan na Jutjubu na kanalu magazina „The New Yorker“.


Naša junakinja je Lara (Elen Paren), naoko sasvim normalna, energična mlada žena zaposlena na nekom kancelarijskom poslu u modernoj maloj firmi iz tehnološke ili kreativne branše. Prvi njen problem je što joj je reprodukcija muzike staje usred pesme, pa da bi nastavila mora da potvrdi da nije robot tako što će rešiti „CAPTCHA“ kod. Nakon prvog neuspeha sledi još nekoliko, nakon čega Lara zove korisničku službu čiji operater ne može da joj pomogne, sugerišući da ona ne bi bila prva koja je na taj način saznala da je zapravo robot.

Iznervirana zove svog dečka, a on, Danijel (Henri van Lon), ubrzo se pojavljuje u pratnji izvesne srednjovečne gospođe Pam (Tekla Reuten) koja prema Lari nastupa s autoritetom nezvanog psihologa, čime se njena frustracija još dodatno podiže. Šta ako je Lara stvarno robot? Kako to može uticati na njene dalje životne odluke?

Neprodubljen scenario

U pitanju je spoj „meke“ naučne fantastike, koja nema potrebu da toliko zalazi u tehničke i tehnološke detalje, i crne komedije tematski ne dosta različit od filma „Companion“ Drua Henkoka iz ove godine. Taj spoj je zapravo nešto uži nego kod Henkoka, budući da kod Varmerdam nemamo komponente romantične komedije, „slešera“, trilera jurnjave i nešto šire društvene kritike, budući da fokus ostaje na našoj junakinji i njenom odnosu s neposrednom okolinom. Zapravo, „I’m Not a Robot“ podseća na nekakvu skraćenu epizodu serije „Black Mirror“.

Holandska autorka Viktorija Varmerdam nakon dodjele Oskara (foto: dutchnews.nl)


Na zanatskom planu je sve na mestu. Režija Viktorije Varmerdam je proračunata, uglavnom u dužim i krupnijim kadrovima u kojima se naglasak stavlja na vrlo „ljudski“ uživljenu glumu Elen Paren, što je još jedna paralela s Henkokovim dugometražnim filmom i „ljudskom“ ulogom Sofi Tačer koja „ljudski“ igra robotsku ulogu. Montaža drži tenziju i misteriju dovoljno dugo, a trajanje od 23 minuta nije preterano, iako se čini da se u sredini film, ipak, malo „vuče“. Opet, sama priča filma unekoliko je tanka i opšta, a scenario je ne produbljuje koliko bi mogao.

Rezultat je kratki film koji je dobar i ništa više, pa možda deluje čudno da je „pobedio“ bolje od sebe, pa i Slijepčevićev uradak koji je – odličan. Misterija se verovatno krije u dihotomiji univerzalnog i specifičnog, gde je Čovjek univerzalni film zamisliv u raznim kontekstima, postavljajući uvek isto pitanje kako ispuniti ljudsku dužnost, a Robot se bavi pitanjem veštačke inteligencije koje je specifično za sadašnji trenutak. Tas je ove godine prevagnuo na ovu drugu stranu.

Ocjena: 3.4/5

Preporučeni sadržaj
Komentari (0)

Želite da podijelite Vaše mišljenje sa čitaocima? Napišite komentar i započnite diskusiju.

Hvala na učestvovanju

Vaš komentawr će biti objavljen nakon što bude odobren od strane administratora.
Korisničko ime može sadržati slova, brojeve, znakove interpunkcije i da bude bez razmaka
1000
Došlo je do neočekivane greške. Moguće je da ste dostigli maksimalan broj komentara. Molimo Vas pokušajte kasnije.
Ovaj sajt je zaštićen sa reCAPTCHA anti spam mehanizmom. Primjenjuju se Google politika o privatnosti i uslovi korišćenja. Vaš komentar se šalje na odobrenje. Pobjeda zadržava pravo brisanja komentara ili njegovog neprimjerenog dijela, bez obaveze najave i objašnjenja. Mišljenja iznesena u komentarima ne odražavaju stavove Pobjedine redakcije.
Prijavi se
Još uvijek nemate nalog? Registrujte se.